Kapor je rekao da je dobra priča ona koja ima dobar uvod. Držim se tog recepta. Čekam da me strefe prave reči, a onda resto samo poteče. Ali sada pravim izuzetak. Jer kad onaj ko se nalazi s druge strane pitanja ima toliko dobru priču, ne treba mu pompezna uvertira. Jednostavno, Lunar.
Kad si, zašto si, uzeo prvi sprej u ruke?

Godine 1989. Prvobitno me inspirirao film Waltera Hilla „Warriors“, a te iste godine upoznao sam i najboljeg prijatelja Krešu Budena (2Fasta) koji je već dohvatio sprej u ruke. Na stražnjem zidu bolnice u Vrapču isprobavali smo sprejeve i četke s bojom, a kod kuće sam imao zid na terasi koji je također bio dobar poligon za vježbanje. Zid je uredio moj otac ranih osamdesetih, a do danas taj zid na sebi ima slojeve radova autora iz čitavog svijeta koji su navraćali u Zagreb.

Tvoj znak prepoznavanja su mačke. Verovatno te svi to pitaju, ali… zašto baš njih crtaš?

Mačak Jinx mi je bio inspiracija za crtanje pripadnika njegove vrste. Mačkovi su generalno jedna samoživa i bezobrazna čeljad kojoj ne pada na pamet slušati bilo kakve autoritete. Našavši tu neke paralele sa svojim karakterom prisvojio sam mačka kao svoj prepoznatljivi lik.

Uvek si crtao mačkove? Ili si na početku radio nešto drugo?

U djetinjstvu su mi omiljeni motivi bili motori, čudovišta, svemirski brodovi. Kada sam otkrio slova, nisam ih prestao crtati do danas, a s vremena na vrijeme volim ih začiniti ponekim likom. Što sam stariji, opuštam se sve više i igram se po papiru, platnu ili zidu, razmišljajući i pretačući ideju, a ponekad jednostavno puštam ruku da pleše crtajući prvi oblik koji mi padne na pamet.

Kombinuješ karaktere i slova. Da li je to najbolji način da se ulični umetnik izrazi?

Postoje nebrojeni načini da se čovjek izrazi, ovo je jedan od njih. Veseli me spontano poigravanje oblicima po zidu.

Dugo si prisutan na zagrebačkoj sceni, pa si merodavan i da kažeš nešto o njoj. Kako se razvija, koliko festivali doprinose, kakve su mlađe generacije, da li se motivi za crtanje menjaju…?

Scena je privid. Ono što se u ovom trenutku događa, u nekom slijedećem više nitko neće pamtiti. Klinci dolaze i odlaze, ima ih svakakvih, perspektivnih, neperspektivnih, vrijednih, lijenih, miroljubivih, agresivnih. Godine nekima znače odrastanje, dok neki drugi ostaju na nivou ispod dobne granice. Nakon godina provedenih među crtačima nastojim se što više držati po strani.

Kojekuda si po svetu bio, u nekim skroz neočekivanim mestima: Novi Zeland, Australija, Japan, Vijetnam, Koreja, Njujork… Otkud ti svuda tamo?

Ni kao klinac nisam volio sjediti na jednom mjestu. Roditelji su nas vodili na putovanja i od malih nogu usadili interesovanje za knjigama i putovanjima. Čim sam se osjetio spremnim, krenuo sam. Od svih potrošenih novaca u životu onoga potrošenog na putovanja nikada mi nije bilo žao, niti u jednom trenutku.

U Njujorku si crtao na zgradi 5 Pointz. Za nekoga ko radi grafite to mora da je sjajan osećaj?

U New Yorku sam imao dva tjedna za pripremiti izložbu, obići grad i nacrtati pokoji zid. Uz pomoć lokalnog frenda Troya po povoljnoj cijeni nabavio sam nam dosta sprejeva tako da smo nas nekoliko za kratko vrijeme obišli Bronx, Elizabeth u New Jerseyu i Queens, gostujući kod lokalnih autora i ostavljajući šareni trag za sobom. 5 Pointz je mjesto gdje se moglo crtati uz prethodni dogovor s dečkom koji je tamo bio in charge, ali kao lokacija bio je kao i većina hall of fameova, manji broj dobrih radova i more svega i svačega po zidu. Odande je lijep pogled na Manhattan skyline. Grupna fotka s Manhattanom u pozadini i dalje mi stoji na zidu, apsolutno lijepa uspomena.

Nedavno si učestvovao na Mikseru u Beogradu. Pre toga si organizovao Meeting of styles u Zagrebu. Šta je veće zadovoljstvo: organizovati ili učestvovati? I koliko je teško organizovati jedan festival?

Organizirati festival slično je kao kad radiš tulum kod sebe doma. Ti si jedini koji se ne zabavlja nego se brine da je svim uzvanicima dobro. Svejedno, veseli me organizirati projekte koji imaju suvisli cilj i line-up kvalitetnih ljudi, koji pritom nisu dive, kako bi to jedan moj prijatelj nazvao. Težina organizacije ovisi o broju uzvanika i kompleksnosti zadatka, te broju ljudi koji ti pritom pomažu. Razmišljanje, planiranje, a, bogami, i iskustvo pomažu dobroj organizaciji. Svakako je dosta opuštenije gostovati negdje nego biti u ulozi organizatora.

Gde se u Beogradu mogu videti tvoji radovi?

Beograd sam prvi puta radno posjetio 2001. godine i od tada sam u njemu boravio dvadesetak, vjerojatno i više puta. Većinu radova realizirao sam s Angelom i Lortekom, ali upoznao sam i veliki broj lokalnih autora i radio s njima. Neke od lokacija na kojima sam crtao su hall of fameovi na Jugopetrolu, Hipodrom, IMT, lokacije u Fabrici, Bloku 30, na Voždovcu, Zemunskom keju… Koliko ih danas na tim mjestima stoji, pojma nemam.

Očigledno, svašta si zanimljivo radio. A šta je na listi za sada neostvarenih želja?

Afrika i Južna Amerika kao kontinenti koje nisam obišao i cijeli niz lokacija koje bih volio posjetiti. Što se projekata tiče, nadam se da će se oni nastaviti nizati. Živjeti radeći ono što volim smatram privilegijom. Ta privilegija nije pala s neba i svakako joj valja dodavati gas i to mi je namjera u vremenu koje dolazi.