Tramvajem broj 14 stigli smo do Flevoparka. To je poslednja stanica. I to je početak nesagledive graffiti galerije. Poster i Junk smeštaju se na jedan od prvih stubova koji nose veliki most. Postavka, filovanje, detalji, outline, pozadina… slika je polako izranjala iz betona. Slučajni performans za česte bicikliste i ponekog pešaka koji se sklanja od kiše.

Na Junkove poteze sam navikla, znam da sve ume i ne brinem, samo čekam da me na kraju oduševi. Poster je bio nov, pa se pažnja zakačila za njegove lake pokrete iz kojih su izlazile savršene linije, bez straha da mogu da skrenu u neželjeni pravac. Tu i tada odlučila sam da uradimo priču.

Kako si počeo da crtaš? Sećaš li se kad si uzeo prvi put sprej u ruke?

Oduvijek sam nešto crtao. Otac je tu imao veliku ulogu, pošto odlično crta. No tamo negdje 2005. prvi put sam vidio radove Sainta i Aliena u Križevcima. To je bilo dovoljno da moje crtanje ode u tom smijeru. No pošto u mom gradu nije bilo nikakve scene ili osobe koja bi me mogla usmjerit, sve je to bila neka dječja zajebancija. Ali onda… Stigao je i meni internet. Nedugo nakon tog svečanog trenutka naišao sam na Lunarov mail. U neočekivano kratkom roku vratio mi je odgovor sa popisom svih trgovina u kojima si u to vrijeme mogao kupiti boje, sa sve adresama i brojevima telefona. Otišao sam kupio farbe i krenuo farbat sve i svašta i svugdje i po svemu!

Otkud potpis Poster?

Do sad sam promijenio dosta potpisa. Kako sam jedno vrijeme odrađivao hrpu raznoraznih postera, te mi je ta riječ ostala u glavi kao zvučno, zanimljivo i oštro ime: Poster! Počeo sam ga pisati, skužio da s njim mogu svašta radit, pa je tako to i ostalo.

Kako bi opisao svoja slova? Forma, fil, detalji… postoji li nešto, osim samog potpisa, što ponavljaš na svakom radu?

Nema određene forme, fila, detalja, nego jednostavno radim po osjećaju. Svaki rad je nova priča, a sa svakom novom pričom dolaze i nova forma, fil, boje… Htio bih promijenit neke stvari, da se sve nekako “razleti”, ali mislim da svakako idem prema tome, pa neću žurit i silit.

Od nekoliko crtača sam čula da im se ne sviđa neki njihov ooodličan rad, jer „nisu to njihove boje“. Imaš li ti omiljenu boju ili kombinaciju boja?

Mislim da je normalno da se vrajterima na kraju ne sviđaju neki njihovi radovi – komplet ili samo neki elementi, kao što je boja. Moje mišljenje je da uvijek treba težit nečem boljem i različitom, zbog samog iskustva, prakse i novih ideja… A i te “greške” mogu biti jedino dobra škola za buduće radove.

Koliko često crtaš? I šta te pokrene da uzmeš boje i izađeš na zid?

U počecima, s obzirom na manjak sredstava, to crtanje je bilo nešto rjeđe, sve do prije dve godine kad je prešlo u dva-tri komada tjedno – bilo to ulica, zid, vlak, svejedno. A bit će to neka vrsta ventila. Na zidu kažem sve što ne mogu ili ne znam kako izgovorit. Ne zato da bi me drugi “čuli”, nego jednostavno da izbacim to iz sebe.

Možeš li da napraviš neku paralelu – kako je izgledalo crtati u Hrvatskoj, a kako je sad u Holandiji?

There’s no place like home!
Imao sam puno prilika crtati i kretati se, većinom po Europi, ali po mom mišljenju nijedna scena ne može se mjeriti sa našom balkanskom. Imamo nevjerojatno talentirane crtače. Jedina stvar gdje pravim razliku to je da je vani puno lakše doći do boja i to što je ta vrsta umjetnosti vani ipak malo više prihvaćena.

Postoji li neko mesto (na planeti) gde bi posebno voleo da ostaviš svoj rad?

Da, naravno. Volio bih ostaviti svoj rad svugdje gdje još nisam bio, pa makar to bilo i najmanje i najnepoznatije mjesto na svijetu.

Šta je najbolje što ti je crtanje donelo u životu?

Donjelo mi je puno putovanja, doživljaja, poznanstava, a to je ujedno utjecalo i na moju osobnost, svjetonadzor, poštovanje, prihvaćanje tuđih ideja i kritika (i to me drži na crtanju).